Bosnian - GJEKË MARINAJ

Bosnian flag

Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

PROTONIZAM

Afrim Redžepi

Zenicke Sveske Za Kanta, transcendentalna estetika bila je znanost koja se bavila proučavanjem oblika života. Prema njegovim riječima, apriori forme su vrijeme i prostor, tvar i uzrok, one su trajni oblici kroz koje se stvara znanje. Apriorne forme su kako slijedi u svakodnevnom životu, dok gledate, vidite objekte koji su postavljeni na određenim razmacima, rame uz rame, neke od njih stoje blizu, a neke druge na većoj udaljenosti, neke od njih su jedne ponad drugih, a neke opet s desne strane. Ove objekte postavljene na drugu stranu prostora i vremena primjećujemo apriori, i to bez obzira na naše iskustvo.

Bez prethodno spomenutih sposobnosti (takođe apriornih) ne možemo postaviti objekte u prostor i vrijeme a da bismo vidjeli i posmatrali po određenim pravilima. Ako ne bi bilo prostorne i vremenske udaljenosti između njih, oko bi nam davalo iskrivljeno, kaotično i bezoblično pojavljivanje. Znači istina realnosti je stvar subjektivne strukture. U tom kontekstu, Kantova transcendentalna estetika je definirana kako je navedeno: “Kada gledamo lijepi cvijet ili prekrasnu pticu, probudimo princip izvrsnosti ili sklada. Harmonija ne stoji u objektu koji gledamo (cvijet, ptica), ali sklad postoji u nama. Kao što kaže Kant, apriorni princip refleksivne prosudbe je subjektivan. Princip izvrsnosti sinonim je estetskim užicima koje osjećamo gledanjem objekata.” (Katherina Everett Gilbert / Helmut Kuhn, 2005. : 246)

Zenicke Sveske Opet, prema Kantovoj kritici, prepoznati bit stvari je potrebno, jer iskustvo transcendenira fizičku stvarnost koja se ne oslanja na transcendentalne zakone jer je besmislena i kaotična. Kroz osjetila, ovdje vida, predmeti pružaju materijal za prepoznavanje. Bez obzira na iskustvo, ali kroz reciprocitet i spontanost, subjekt uređuje oblike i oblikuje objekt. U tom svjetlu i grčka mudrost dolazi do izražaja: dok je čovjek na svijetu, a svijet materija, čovjek nije stranac, nego prijatelj, izvedeno obitelj, dakle, jednako za sve. Za Weizsäckera “struktura fizike” temelji se na iskustvu, a to se svodi na informacije prethodne tvrdnje, što jeste suština konceptualne strukture njegove teorije, i to pod utjecajem Kanta, koji smatra da um ne može prepoznati samu stvarnost, već samo kroz njene pojave, odnosno, percepciju.

Kantova teorija je imala ogroman utjecaj na Weizsäckera kao strukturu fizike koja počiva na iskustvu. Njegov koncept znači to da “mi prepoznajemo preko fenomenoloških znanja prirodne pojave, pod uvjetom da su vrijeme i prostor subjektivni”. Karl von Weizsäcker je pokazao da je čovjek dio svemira i može postati funkcionalan samo po/d univerzalnim zakonima. Ljudski mozak, sačinjen od elementarnih čestica (atoma, elektroni, fotoni …), znak je novog modela prirodne epistemologije, kako kaže Stradelov: “Prirodna znanost sa svojom prirodom je ljudski posao, a čovjek sa svim svojim kognitivnim moćima, dijete je prirode.” (Старделов, Георги (2005.), Искушенија на естетичкиот ум, Ману, Скопје)

Nova epistemologija naturalističkog pragmatizma najavila je novi razvoj, ali ne biološku evoluciju, već kozmičku, najavivši i promjene neophodne umjetnosti i estetitici. Naturalistički pragmatizam Johna Dewey-a, p. e., gdje pojam subjekta – Ja, prilično kontroverzan u dualističkim definicijama ili problemima mozga, duše i prirode, kako konkretnim tako i apstraktnim. Uvijek, prema Johna Dewey-u Ja stoji između esencije i egzistencije, ali postoji komunikacija, jezik i diskurs. Ljudsko iskustvo je slično organizmu nastalom kroz interaktivnost objekata u kategorijama vrijeme-prostor. Istinsko iskustvo je ono koje se doživljava u interaktivnom odnosu s fizičkim objektima. Na primjer, osoba koja prvi put čuje snažan glas može da se boji, ali ako se on ponavlja više se ne plaši. Doista, u tome činjeničnom svjetlu fizička stvarnost se koleba. To je pravi način poznavanja fizikalne stvarnosti, uvijek intuitivno kroz pragmatični odnos, čija je osnova interaktivni perceptivni proces. U smjeru i na fonu Gjekë Marinaj, pragmatizam Johna Dewey-a zahtijeva međuljudsku komunikaciju u odnosu s prirodom.

Evo kako Marinaj to definira: “Govoreći pragmatički, svijet se tretira kao zajednički fenomen i insistira na tome da učini isto s jezicima kako bi ih opisao. I drugi prirodoslovci imaju jasnu sliku kad vele da naturalizam nema znanstvene spoznaje. Međutim, to nije neuobičajeno u filozofiji, upravo kao što je Aristotel uspostavio razliku između osjetljivih aspekata, koji su vidljivi, racionalni i jasni, u samo-identifikaciju, jer stvaranje razlika između stvari kad djeluješ u prostoru lokalnog govora i drugih poput njih kao simbola koji su spremni stvoriti niz dijaloga i beskonačnosti”. (Marinaj,Gjekë, Protonizmi – nga teoria ne praktike (2012.) Nacional, Tirane)

Stoga je istina ideja koju zadobivamo tako što je valja apsorbirati, raspravljati, razjasniti, tumačiti i/li definirati. A to se postiže iskustvom retoričkog subjekta (Rorty) ili, kao što bi James rekao, “ulazak u plodne odnose sa stvarnošću”. Plodan odnos sa stvarnošču se može i drugačije predstaviti: interpretacija je transakcija koju čovjek obavlja sa svijetom. Ja utičem na svijet (tekstove), ali i svijet (tekstovi) utiču na mene. Iskustvo je proces. U funkciji je, stoga definicija Stanley Fisha: “Kritičar nije više ponizni sluga tekstova čija se slava pronosi bez obzira na to šta će on učiniti; upravo to što on radi unutar ograničenja ugrađenih u instituciju književnosti, podstiče tekstove na postojanje i omogućava da budu dostupni za analizu i ocjenu”.

A jedna od mogućih selektivnih teorija intenziviranja književnosti u modernim vremenima jest protonistička teorija. U vrijeme globalne kulture, kada se urušavaju gotovo sve vrijednosti, pa i one estetičke, protonistička teorija zaslužuje pozornost, jer ima sposobnost da otvori put za točnije utvrđivanje univerzalnih estetskih zakona. Kao hipoteza predstavlja mogućnost za promicanje pozitivnih elemenata literature koji su sastavni dio temeljnih univerzalnih zakona prirode, ali i moć za promicanje samih univerzalnih ideala ljudskog razvoja.

Protonističku teoriju zasnovao je Gjekë Marinaj, a prihvaćena je na skupu u Des Moines-u, u SAD-u, 2011. godine, kao jednu od obećavajućih teorija književnosti. Ona potječe od riječi proton – čestice pozitivnog električnog naboja. Dakle, protonizam je interpretativna strategija književnog teksta s pozitivnim ciljem. Kroz načela istine, istraživanja, restitucije, protonizmiotike i etike, interpretator ili kritičar, poštujući kôd nazvan kvadratna ekvacija, može dosegnuti proton plus, ili, prvi ugodan učinak – spontanu energiju teksta.

Marinajevim riječima: “Protonizam je nova književna teorija. Kao jezična percepcija terminološke prilagodbe, temelji se na znanstvenim linijama kemije i fizike, točnije u riječi proton, koja kao dio atomske jezgre ima pozitivan električni naboj. Protonizam, pojednostavljeno rečeno, znači da pišeš o književnom ili umjetničkom radu s pozitivnim ciljem. Na dubljim razinama doslovnosti, naravno, protonizam je tumačenje hipoteze znanja o metafizičkom smislu i znanja, ne do kraja u filozofskom smislu. To je bitan dio parametara etike, i služi kao vodič instinktivnog vjerovanja, prema objektivnoj istini.”

Dakle, temelji se na protonskoj izvjesnosti koja uzrokuje pozitivno elektrificirano opterećenje te je tako protonizam interpretativna strategija književnog teksta s pozitivnom tendencijom. Preko pet interpretativnih načela kao što su istina, istraživanje, restitucija, protonozmiotika i etika, interpretator se drži kvadratnog koda, da bi kroz tu jednadžbu mogao zgrabiti proton plus, prvi učinak dobrog ukusa, spontane energije materije. Protonisti dominiraju ljudskim duhom.

Protonist, kao književni kritičar, zna razlikovati lijepo od ružnog, dobro zna definirati ljepotu u ružnom, umije čak i pretvoriti nepristojnost u pozitivan učinak, dajući prostora literarnom tekstu pragmatičan kulturni impuls koji promovira pozitivne vrijednosti i u fizičkoj stvarnosti.

Prvo je načelo istina. Suprotno objektivističkoj filozofiji, protonizam tvrdi da nema istine odvojene od ljudskog uma. Drugi princip je pretraživanje. Protonizam insistira da, bez obzira koliko su ciljeva kritičari, uz kontekstualno znanje koje posjeduju, postavili ipak utječu na njihove procjene djela. Protonistički nauk savjetuje svim kritičari ma da upravljaju ili nadgledaju svoje istraživanje o stvarnim uvjetima i književnim potrebama čitave zajednice u suštini. Treće načelo je povratak u smislu nagrade. Zahtijeva se da književni kritičari pronađu prave načine kako bi odr/a/žavali pozitivne namjere autora uz čuvanje standarda profesionalizma. To znači približavanje autorskom radu ili raditi s dobrom voljom i povjerenjem. Ako protonistički kritičar ne pronađe ništa pozitivno ili vrijedno u radu, onda smatra da je jednak nuli, nešto neutralno. Ako ništa ne može reći, onda ništa i ne kaže.

Četvrto je načelo protosemiotika, jedinstvo protonizma sa semiotikom. Protonist koristi ovaj princip kao podsjetnik kako bi utvrdio je li negativna kritika djela napad na autora ili ne-profesionalnog kritičara.

Etika je posljednje načelo. Protonisti ne propagiraju bilo koju etiku ili etički pristup. Kad govorimo o kritici, onda protonisti rade kako bi promatrali to kako je neprofitni kritičar sistematizirao, zaštićivao i preporučio prave koncepte i pogrešno ponašanje. Oni to čine kako bi p/r/okazali slabu stranu kritičara koji se usredotočuju samo na tamne strane djela, što vodi u lišavanje čitatelja pozitivne vizije, učinka i perspektive, posebno čitatelja koji nemaju kritičko-teorijsku zalihu.

(“To je bitan dio parametara etike i služi kao orijentacija za koju vjerujemo da poduzima instinktivno ili promišljeno putovanje u sferu istine što jeste cilj književnosti i umjetnosti. Ova točka razmišljanja podijelila je to s protonizmom kao književnu viziju iz tradiconalne umjetnosti, književne i umjetničke kritike. Protonizam je grana umjetnosti i humanizma, ne nužno grana znanosti o književnosti i umjetnosti. Iako su obe uzete ozbiljno, sveobuhvatnom analizom djela, književna kritika tradicije nastoji analizirati i procijeniti umjetničku pismenost koja se u početku temelji na načelima koje je određena ideologija usvojila u određenom vremenu, usredotočivši se na pozitivne i negativne aspekte i onih negativnih djela.

Protonizam, nasuprot tome, uvijek je u ravnoteži, ne s političkim ideologijama, već s ideološkim i umjetničkim zahtjevima vremena, ne preuzimajući nedostatke da se u potpunosti koncentriraju isključivo na analiziranje i isticanje pozitivnih i lijepih strana književnosti i umjetnosti s kojima se bavi. Nadam se da će favoriziranje protonizma kao novog alternativog književnog tretmana, primijetiti da negativno negiranje uzima pozitivnu stranu u estetskoj ulozi, subjektivizmu i objektivnosti promatranja stvarnosti, kao i u višestrukom pluralizmu humanizma.”; Marinaj, Gjekë (2012.) Krijimtaria linguistike e Dewe-it, Gazeta Nacional, Tiranë, 29 janar.)

Poštujući do kraja zakone teksta protonistička kritika vezana je i za ekokritiku čiji predstavnici svoje korijene ne vuku iz oblasti književne analize, kao što je bio slučaj s marksističkom i većinom feminističkih kritika, ali su zato unutar ambijentalizma i duge povijesti književnog pisma vezani s temama (iz) prirode. Protonisti i ekokritičari vjeruju kako u prirodi i u prirodi čovjeka uvijek postoje i lijepe i ružne stvari. Dakle, oni su “fanatično” na strani pozitivnih vrijednosti čime eliminiraju ružno kod čovjeka, otvarajući put ka najvećim vrlinama, slobodi subjekta i opštoj harmoniji. Kritičar protonist vjeruje u ideju da su velika duša, čovječanstvo, talent, vrijeme, učinkovitiji u potrazi za ljepotom nego traganje (za njom) u i po ružnom.

U pravu je kritičarka Kristine Walker kada prosuđuje: “Protonizam uspijeva jer unutar svakog književnog teksta postoje pozitivni elementi koje čine književno djelo bezvremenskim.” Iako čovjek nije na slici, njegov trag je sama prisutnost koja se kao energija pretvara u sliku, znači u sveprisutnost kroz slikarstvo, kroz umjetnost ili pismom ili bilo kojim drugim oblikom kreativne mašte čija je zadaća ista, po analogiji na Sartre-ovo stajalište, “egzistencijalizam je humanizam”.

Marinaj ne okoliši: “Početna riječ je molitva: životinje se pretvaraju u ljude, ljudi u anđele, anđeli u pjesnike.” Tumačenje slika putem protonizma dokazuje da je to zapravo otkrivanje prosvjetljujuće boje, a koje kritičar protonist, protosemiotčki redimenzionirajući mit, osjeća kao proton plus, kao pozitivnu vrijednosti, u potrazi za nebeski uzvišenom svjetlošću, šalje poruku nade i spokojstva (u) svijetu. Dakle, kod protoniste dominira zanimanje za suštinu čovjeka i ljudskog duha, preovladava želja da pozitivno potiče druge, razlikuje i nalazi samo sklad i ljepotu, bilo gdje, a ne samo u književnosti i umjetnosti, nego i u ekonomiji, društvu i politici. Sve za gram više humanizma i za pozitivnu energiju (u) svijetu, eto. to je protonizam.

Select your language: